Renesansne slikarice
Jako sam ponosna na ovaj clanak kojeg sam pred par godina ( u malo razblazenoj verziji) objavila u jednom mjesecniku za kulturu. kako mu je tiraza mala, vjerujem da ce me rijetki prepoznati po njemu....
No, najprije par slicica: svih je nacrtala Artemisia Gentilesci a predstavljaju njen autoportret i dva biblijska motiva : " Suzana i starci" i " Judita ubija Holoferna"
Uloga žena u renesansi-kontrast renesansnog ideala i društvenih odnosa
(po istoimenom odlomku iz knjige «Women, Art and Society» Whitney Chadwick, Thames&Hudson world of art, London 2002)
Jacob Burckhardt je još davne 1860. godine u svom djelu «Civilizacija renesanse u Italiji» ustvrdio: «Da bismo razumjeli više forme društvenih odnosa u renesansi važno je prethodno imati na umu da su žene bile u potpunosti ravnopravne s muškarcima». Pri tome se samo po sebi nameće pitanje kako to da nemamo ženske pandane Michelangelu, Leonardu de Vinchi-ju, Rafaelu i ostalim velikim majstorima.
Da bismo barem pokušali dati odgovor na ovo pitanje važno je prethodno ukratko opisati ekonomske, sociološke i kulturološke okvire u kojima se odvijao svakodnevni život u renesansnoj Italiji te prilike koje su poticale odnosno ograničavale kreativnost kod oba spola. Razvoj kapitalizma i modernog društva transformirao je ekonomske, socijalne i obiteljske odnose. Otvaranje novih mogućnosti za muškarce i slom feudalizma imali su obrnuti utjecaj na položaj žena čija se tradicionalna uloga počela klimati te su praktički imale manje utjecaja nego u klasičnom feudalizmu koji je prethodio. Osim toga, ako se osvrnemo na duh vremena koji je vladao u Firenci tijekom petnaestog stoljeća, razvoj matematike, slikarstva i slobodne misli, djeluje gotovo nezamislivo (a ipak je itekako moguće) da bi tadašnja «kulturološka ideologija» podržavala isključivanje žena iz vizualnih umjetnosti, slikarstva i kiparstva, pa posljedično, danas nemamo ni njihova djela. Firenca, koja je po svom načinu razmišljanja definitivno bila najbogatija ali istovremeno i najkonzervativnija grad-država u tadašnjoj Italiji sasvim sigurno nije ni odobravala ni podržavala javno djelovanje i umjetničko stvaranje ženskih autora. Također je važno napomenuti da je u Firenci priznanje kudikamo važnije a ponekad i jedino moguće, bilo steći u javnoj sferi (praktički rezerviranoj za muškarce), a tek onda u individualnoj i umjetničkoj sferi. Stoga ne čudi činjenica da je prva priznata renesansna umjetnica Sofonisba Anguisolla (1535-?) djelovala u 16. a ne u 15.stoljeću, a njen se rad više vezuje za provincijsku Cremonu i španjolski dvor nego za umjetnička središta Firencu i Rim koji su se nalazili pod direktnim patronatom svjetovne i papinske vlasti. Nešto više podataka o položaju žena u to vrijeme nalazimo u raspravama koje su pisali Boccaccio i Christine de Pissan i neki drugi autori čija je primarna tema bila usporedba ondašnjeg društva s antičkim idealom a posredno je obrađena i uloga žena, pri čemu je lako uočiti kontrast apstraktnog ideala spolne ravnopravnosti i stvarnog stanja utemeljenog na povijesnim činjenicama. Nešto bolji položaj imale su časne sestre benediktinskog reda koje su dale značajan doprinos sakralnoj umjetnosti (npr. Poliptih nad oltarom u crkvi San Pier Maggiore u Firenci). Naime, u talijanskim samostanima 14. i 15. stoljeća postojala je tradicija školovanja žena predodređenih da postanu redovnice, a što je u renesansi doseglo puni procvat. Također su se i žene srednjeg staleža, koje su rano postale udovice, mogle posvetiti religiji ili umjetnosti, ukoliko su za to imale mogućnosti, interesa i talenta, a i to najčešće samo u okviru Crkve, izrade prekrivača za oltare i grobove vladara i sl. dok je za žene koje su živjele obiteljskim životom čak i to bilo društveno neprihvatljivo. Stoga ne čudi što su autorice iz tog doba, redovito časne sestre poput Marie Ormani, autorice autoportreta na molitveniku iz 1453. godine, inače kćeri slikara Paola Ucceli-ja te udovice Isabelle d'Este iz Mantove. Nadalje sačuvani su radovi sestara karmelićanki Antonie i Francesce, koje su se bavile minijaturama, a obje potječu iz Firence. Činjenica sa su neke žene očigledno imale i iskoristile priliku za umjetničko stvaralaštvo unutar samostanskih zidina objašnjava se crkvenom reformom i tada vrlo izraženom izoliranošću samostana koja im je pružila potrebnu zaštitu od osude i kontrole okoline. S druge strane, žene srednjeg sloja u Firenci 14. , 15. i 16. st. bile su solidno obrazovane jer se ekonomsko bogaćenje tog grada prvenstveno zasnivalo na industriji vune i svile te na bankarstvu, a povijesni podaci govore da je 1338. godine u Firenci osam do deset tisuća djece oba spola završilo osnovnu školu i bilo pismeno. Naime, trgovačkim obiteljima srednjeg sloja bilo je važno da imaju pismene žene i kćeri da bi mogle barem donekle pomagati u poslovima iako su i onda moralisti naširoko raspravljali o «štetnom utjecaju pismenosti i učenja na razvoj djevojčica». Dakle više je nego očito da su žene znale čitati i pisati, no koliko su to, van zadanih okvira, smjele i mogle, to je sasvim drugo pitanje. U to se je vrijeme razvila umjetnost crtanja i oblikovanja svile i vunene odjeće po kojima je Firenca uskoro postala poznata, postojale su čitave škole u kojima su podučavale redovnice, no to je ubrzo ukinuto, a žene su u njima marginalizirane jer se smatralo « da žene trebaju razvijati sposobnosti potrebne za brak» te su ih zamijenili muškarci. Iz umjetnosti oblikovanja svilenih i vunenih predmeta razvile su se slikarske bratovštine npr Bratovština Svetog Luke osnovana 1349. godine, kasnije poznata kao slikarska bratovština u čijem Statutu iz 1354. godine piše da su majstori dužni potpisati svoja djela pod punom moralnom, kršćanskom i pravnom odgovornošću. S obzirom da žene nisu imale pravo potpisa, logično je pretpostaviti da su stvarale u okviru svog talenta a njihove su radove potpisivali supruzi, kao njihovi legitimni predstavnici. Sličan je običaj bio uostalom prisutan u trgovini gdje su ugovore najčešće potpisivali muški članovi obitelji. Procvatom renesanse i jačanjem uloge umjetnosti u društvu, ona je postala gotovo isključivom privilegijom muškaraca iz viših slojeva čije je stvaralaštvo uspoređivano s božjim stvaralaštvom, dok su žene, seljaci i gradska sirotinja bili u potpunosti isključeni. Štoviše građanski humanisti tog doba kao npr. Leonardo Bruni naglašavaju potrebu za izdvajanjem muškaraca iz obiteljskog života i posvećivanju umjetnosti kako bi mogli nesmetano stvarati a u opisivanju svoje popularnosti s čuđenjem naglašava da su za njegovu umjetnost uz muškarce, pokazale interes i žene iz viših slojeva. A nije se sumnjalo samo u to da žene imaju ukusa, smatralo se i da su slabe te da ne znaju čuvati tajne, pa se na primjer smatralo da je za otkriće poslovne tajne obiteljske radionice Della Robbia (što je u to doba bio skandal prve vrste) kriva njihova izopćena rođakinja, te da je žene općenito bolje držati podalje od važnih javnih poslova i tajni. To se najbolje vidi iz vrlo citirane knjige Leona Battista Alberti-ja «O obitelji», objavljene 1435. godine koja je često uzimana kao primjer humanističkog ideala a u kojoj je autor praktički prepisao «Ekonomiju», djelo grčkog mislioca Xenophona. Alberti dakle smatra kako žene treba isključiti iz javnog života, a osobito iz trgovine, te da takve žene koje se bave poslovima poput muškaraca pred očima javnosti ne zaslužuju poštovanje. One se trebaju povući i posvetiti se obitelji. Unatoč tome postojale su manje grupice žena pretežno iz bogatih obitelji koje su se zagrijale za renesansne ideje i željele ih proučavati, ali su se suočene sa izborom udaja ili znanje često odlučivale ili za brak ili za samostan pri čemu su dobile nova ograničenja, ili od strane obitelji ili od strane redovničkog reda kojem su pristupile. Nadalje, procvatom renesanse i razvojem trgovine došlo je i do promjene u školstvu. Naime do 15. su se stoljeća, kako je već ranije navedeno, u Firenci u osnovnim školama zajedno školovali dječaci i djevojčice a tada je to ukinuto i školovali su se odvojeno, jer se smatralo da kod djevojčica treba poticati kršćanske vrline i kreposti podjednako važne i za obiteljski i za samostanski život, a dječacima su potrebne vještine koje će kasnije koristiti u poslovima. To praktički znači da su ih lišili znanja iz matematike, retorike i znanosti, pa je poprilično jasno iz čega su sve time bile isključene. Humanisti su doduše zastupali jednakost spolova u obrazovanju, no to je iz navedenih «praktičnih razloga» ostalo mrtvo slovo na papiru.
Bruni se u svom djelu osobito protivi učenju matematike i retorike u žena, «jer one po svojoj strukturi nisu stvorene za javne intelektualne debate a osjećaj za mjeru i mjerenje (korijen svake mudrosti) je Bog podario isključivo muškarcima».
Daljnjim razvojem matematike i njene sve preciznije primjene u slikarstvu i arhitekturi, žene bivaju sve više izopćene iz direktnog stvaralaštva u kojem su i do tada imale ograničen pristup. Stoga ne čudi da je «muška» umjetnost-slikarstvo uvelike nadmašila «žensku» koja se svela na vezenje. Iako se cehovske odredbe nisu bitnije razlikovale između profesionalnih vezača i slikara te iako su i poznati slikari: Neri de Bicci, Sandro Boticceli, Squarcone i Antonio Pollaiuolo proizvodili nacrte za profesionalni vez, smatralo se da je vezenje aktivnost lišena božje inspiracije, matematičke logike i individualnog genija pa samim tim predstavlja žensku umjetnost. Uostalom čuvena mjera u umjetnosti, podrijetlom iz Firence «braccio» u duljini od 23 inča, zapravo predstavlja duljinu muške ruke. Daljnjim povezivanjem matematike sa slikarstvom i arhitekturom nastaju sve složenija i savršenija djela.
Bilo bi pojednostavljeno i krivo reći da žene nisu bile kadre razumjeti i pratiti razvoj umjetnosti, ali je činjenica da nisu mogle dobiti adekvatno obrazovanje koje bi im to omogućilo. Neke od njih su ipak slikale, ali na intuitivnoj, a ne na tada prevladavajućoj znanstvenoj bazi, čime su se ubrojile u «autsajdere» i nisu se mogle ostvariti sukladno svom talentu. No kako slabi njihova uloga kao umjetničkih subjekata, istovremeno su sve zastupljenije kao umjetnički objekti, predmet slikanja. Istovremeno se razvija i moda, umjetnost kićenja i ukrašavanja odjeće i nakita, koji bivaju sve raskošniji, na što uzalud upozoravaju crkveni velikodostojnici. Razvojem slobodne misli početkom 16. stoljeća situacija se donekle mijenja, pa žene, osobito one potekle iz umjetničkih obitelji od očeva slikara, imaju nešto više prilike za umjetničko izražavanje, jer se njihove umjetničke kvalitete više ne odvajaju od moralnih i obiteljskih vrijednosti. Primjer Sofonisbe Anguissole otvorio je vrata ostalim umjetnicama premda je njen rad doživio vrlo raznolike kritike od toga da je njeno slikarsko umijeće jednako Tizianu, kako je ustvrdio Baldinucci pa do toga kako ona uopće nije bila talentirana (Sydney Freedberg). Povijesna je činjenica da ona nije bila jednako obrazovana kao njeni muški suvremenici (3 godine privatnih satova kod Bernardina Campi-ja i Bernardina Gatti-ja prema minimalno 4 a najčešće i kudikamo više godina koje su budući slikari provodili učeći od velikih slikara tog doba) kao i to da se njeni radovi ne mogu usporediti s velikim Tizianom, ipak ostaje činjenica da je bila priznata i prihvaćena kao slikarica čak i od svojih suvremenika te da je dala značajan doprinos slikarstvu 16. stoljeća osobito izradi portreta i autoportreta, a sam ju je Michelangelo, inače prijatelj njenog oca, velikog ljubitelja i poznavatelja renesanse, cijenio kao slikaricu te je preporučio njenim učiteljima slikanja. Nakon školovanja se proslavila izradom portreta i autoportreta, a vojvoda od Albe ju je preporučio španjolskom kralju na čiji poziv je otputovala u Španjolsku gdje je godinama bila dvorska slikarica te dvorska dama i to dvjema velikim kraljicama Isabeli de Valois i Anni Austrijskoj. U to vrijeme jača utjecaj neoplatoničara na slikarstvo čija je posljedica da slikari uzimaju sve golije i golije modele kao simbole Božjeg savršenstva i ljepote. Oni su se najčešće poistovjećivali s njihovom dostupnošću, pa je jasno da Sofonisba kao neudata žena, nije mogla sebi dozvoliti da ih crta poput svojih muških suvremenika. S druge strane, kao žena iz viših krugova, mogla se približiti članicama kraljevske obitelji na kudikamo osobniji način, kao prijateljica, što je njenom portretiranju dalo određeni osobni pečat i uvjerljivost. Njenu popularnost i nesumnjivu umjetničku vrijednost njenog rada potvrđuje činjenica da je tadašnji španjolski kralj Filip II bio veoma utjecajan pa je zaista mogao izabrati bilo kojeg umjetnika tog doba za svog dvorskog portretista, a izabrao je nju, dok je druge umjetnike poput Coella angažirao u izradi kopija njenih originala, te joj je kao znak posebne milosti dao bogati miraz i pronašao joj bogatog i utjecajnog muža.Velika joj je šteta nanesena time što su neki od njenih najboljih radova dugo godina bili pripisivani Tizianu, Leonardu da Vinci-ju, Moroni-ju, Van Dycku i Coellu, no podrobnije analize u posljednjih 50-tak godina su dokazale njeno autorstvo.
Vrlo talentirana bila je i njena sestra Lucia Anguissola, zatim Tizianova učenica Irene di Spilimbergo te bolonjska slikarica Lavinia Fontana, Properza de Rossi, Elisabetta Sirani, Diana Scultori, i Artemisia Gentileschi koje su sve djelovale u 16. stoljeću, a kojima je uspjeh i talent Sofonisbe Anguisolle bio veliki poticaj. Uz izuzetak sestara Anguissola i Artemisie Gentileschi, sve ostale potjeću iz Bologne 16. stoljeća. Bologna je u to doba bila poznata po dvije neobičnosti: na njenom su se izrazito liberalnom sveučilištu, za razliku od drugih gradova, školovale i žene a sam grad je imao zaštitnicu, sveticu slikaricu. Naime, još je od srednjeg vijeka zaštitnik slikara bio sveti Luka za kojeg se smatralo da je autor čudotvornih svetih slika,a po kojem je najpoznatija slikarska bratovština i dobila ime, no u Bologni je u 14. stoljeću živjela i stvarala sveta Katarina dei Vigri, vrlo obrazovana i nadahnuta časna sestra, koja je uz danas vrlo osporavan slikarski talent (sačuvan je manji dio njenih djela koja nemaju veći značaj) bila poznata po svojim čudima a tijelo joj se nije raspalo poslije smrti pa je proglašena sveticom i štuje se u Bologni od polovice 16. stoljeća. Na već navedenom sveučilištu su, za razliku od Firence, žene bile podučavane filozofiji i pravu, poput Bettisie Gozzadini, Novelle d'Andree, Bettine Calderini, Mellanzie dall Ospedale, Dorotee Bocchi, Maddalene Bonsignori, Barbare Ariente i Giovanne Banchetti koje su sudjelovale u javnom životu, pisale, objavljivale i debatirale. Neosporno je i da je postojala veza između sveučilišta i umjetničkog života Bologne no imamo vrlo malo podataka o umjetničkom stvaralaštvu u žena tijekom 14. i 15. stoljeća. Sačuvani su radovi sestre karmelićanke; sestre Allegre i poluanonimne žene koja se potpisivala kao Domina Donella miniatrix a obje su se bavile izradom zapaženih minijatura.
U 16. se stoljeću situacija donekle mijenja. Kako je već navedeno, žene u renesansnoj Italiji zakonski nisu imale pravo potpisivati i prodavati svoje slike pa dakle niti biti priznati autori no neke od njih poput bolonjske slikarice Diane Mantovane Scultori(1547-1612) uspjele su dobiti posebnu papinu dozvolu koja im je omogućila da autoriziraju i prodaju slike. Neke od njih su se za sličan status izborile u proizvodnji vunenih predmeta pa je takav status imala radionica koju je vodila Veronica Fontana. Nagli uspon žena u bolonjskom javnom životu i trgovini tumači se činjenicom što je u Bologni početkom 15. stoljeća i kasnije, živjelo mnogo više žena nego muškaraca. Luigi Crespi u svojoj knjizi «Vite di Pittori Bolognesi» (1769) navodi kako je u Bologni tokom 16. i 17. stoljeća stvaralo ukupno 23 slikarice, od čega su dvije: Lavinia Fontana i Elisabetta Sirani, bile međunarodno priznate i poznate. U 16. stoljeću uočavamo i veću slobodu ženskih autorica, koje poput Artemisie Gentileschi, uz autoportrete, idealizirane sakralne motive i cvijeće, sve više slikaju i realistične prikaze života, dane kroz biblijske motive. Usporedbe radi dobro je pogledati i usporediti svjetski poznatu «Suzanu i starce» koju je naslikao Tintoretto te istu takvu sliku koju je naslikala Artemisia Gentileschi te «Judita dekapitira Holoferna» iste autorice, koji se nalaze iznad ovog teksta . Realistične i snažne, one same za sebe, najbolje govore o talentu i umijeću žene koja ih je naslikala.
|