venera od šipana

četvrtak, 25.10.2007.

SVE ŠTO UČINITE NAJMANJEM OD MOJIH MENI STE UČINILI



jJako sam umorna. A kad sam umorna postajem cendrava. Danas me silno pogodila prica nase studentice, izuzetno drage, bistre i njezne cure. Naime, po zavrsenom studiju pocela je stazirati a dio posla mora obavljati i u nadzoru mesa. Ono sto je sokiralo ( a bogme i mene) je cinjenica da klaonica ima kantinu s koje se pruza izravan pogled na klanje. Sluzbeno objasnjenje je da je tako omogucena kontrola nad linijom klanja. Meni osobno cijela ideja o blagovaonici s pogledom na smrt, ubijanje i ostale mucne situacije koje je prate, zvuce monstruozno i bolesno. Ok, netko mora nadgledati klanje. Ali ne bi li konzumiranje hrane treebalo biti poraceno necim ako ne lijepim, onda barem umirujucim? Očito ima ljudi koje opušta i veseli tuđa bol.Biste li vi rucali u takvoj kantini? Kad se cura rasplakala jer su pred njenim ocima, dok je pokusavala popiti ranojutarnju kavu na vrlo nespretan, okrutan i ruzan nacin ubili kravu, gomila okupljenih kretena se samo smijala i rekla joj da je "promasila struku".
Osobno nemam nista oprotiv toga sto jedemo domace zivotinje. Zauzvrat smo im pruzili bezbrizan zivot, hranu, skloniste no nekad smo im pruzali dostojanstvenu smrt i postovanje. Zivotinje su nazivali blago, nesto vrijedno i neophodno za prezivljavanje. Danas se to izgubilo a ostalo je iskoristavanje preko granica razuma i smisla, nepotrebna patnja i gomila bolesnika koji se mogu nekaznjeno izivljavati na nemocnim stvorenjima. Vjerojatno onih istih ( a nemojmo se zavaravati bilo je i ima ih i hrvata i srba i muslimana), koji su tokom devedesetih na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine silovali oko 25 000 žena i pobili jos nedefiniran broj nemocnih i nenaoruzanih zarobljenika, staraca, djece, zena i svega cega su se docepali. Naprosto zato jer im se pruzila prilika a imali su odlican izgovor da prodju nekaznjeno. A ocito su to radili iz gušta. Sada se busaju u prsa kako su se hrabro borili, secu okolo, s veseljem kolju svinje po kucama, i doma verbalno, seksualno i fizuički zlostavljaju nemoćnu obitelj. Uz njih rastu djeca koja iz njihovog primjera uče pa će kad im se pruzi prilika biti jednako svirepa, bescutna i zla. Već sada ih je puno koji u malim razredima osnovne škole mrcvare gustere i pticice, kopaju macicima oci i sl. Koliko se takvih priča sijecate iz vlastite osnovne?Koliko ljudi smatra da je to zaista problem? Da takvu djecu treba kazniti i liječiti? Da nije zdravo i normalno da se djeca tako ponašaju? A koliko ih samo odmahuje rukom i kaze da su djeca bila malo nestasna?Do kada cemo zatvarati oci pred time? ZVIJERI SU MEĐU NAMA. Do kada ce biti drustveno prihvatljivo nanositi bol i uzivati u tudjem jadu i patnji? ima li nas uopce kriticna masa kojoj to smeta? Možemo li nešto promijeniti ili ćemo čekati neki novi rat i moliti Boga da se ne nadjemo u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu?

- 17:20 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.09.2007.

Nesto bezveze

Zapravo mi ne smeta sto pada kisa. Sto je puno prerano zahladilo i sad je sve oko mene melankolicno i turobno. Smeta mi sto me to vise ne dira. Smeta mi sto mi to vise ne smeta. Pustila sam balasevica ali mi je nekako prezvakan...ne slusaju mi se vjecne zalopojke o propustenim sansama i pobjedi pameti nad srcem. Sve je to tako vidjeno...1000000 puta.
Gledam u kisu i istovremeno sam i sretna i nesretna zbog predvidivosti svega oko sebe

- 17:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.02.2007.

Crtica


Jeste li kad pokusali pronaci crnog konja u oblacnoj noci? Ja jesam, preksinoc. Bilo je beznadno. Negdje oko 8 navecer sam ga nakon sto je relativno ugodno i toplo popodne proveo na zraku htjela spremiti u boks.Konj se preplasio auta, oteo se iz ruku i zbrisao prema nasipu. Trazili smo ga zabrinuti i uplaseni jer mu nigdje nije bilo ni traga. A onda se iza oblaka pojavio mjesec i otkrio prekrasnu crnu sjenu na svega nekoliko metara od nas...ocito nas je pratio ali se osjecao previse kriv da se oglasi, pa ga u mraku nismo skuzili. To me navelo na razmisljanje koliko puta mi se u trenutku kad mi je sve izgledalo grozno, tamno i bezazleno odjednom ukazalo rjesenje koje mi je cijelo vrijeme bilo ispred nosa. Koliko puta covjek ne vidi 700 kg zive vage na metar od nosa jer mu paznju zaokupljaju beznacajne sitnice. A buhe izgledaju kao slonovi...Uputila sam se kuci gdje me cekao jedan drugi isti takav "crni konj"...tih i nevidljiv, bio je cijelo vrijeme tu dok sam ja kukala kako su svi pravi muskarci netragom nestali, no onda je srecom izisao mjesec i situacija je cak i meni sporokopcajucoj postala jasnija ......Treba samo znati gledati

- 15:14 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 30.12.2006.


Priča 1:
Missy je 13 godina bila vojni pas za traženje eksploziva. Cijelo to vrijeme bila je savjesna, strpljiva i poslušna. Takva je i sada, samo je stara i bolesna pa više ne može raditi. Vojska ju je otpisala kao dotrajali kompjuter ili ormar i sada (ukoliko se netko od dresera ne smiluje pa ju uzme doma, što trenutno nije vjerojatno) će je vjerojatno eutanazirati.
Priča 2:
Pacho je više od 20 godina korišten za školu jahanja i sinjsku alku, jer je zbog izuzetne inteligencije i krotkosti bio pogodan i za malo djete i za neukog, priučenog jahača, koji je silom prilika sjeo na konja da održi govor. Bio je poput Fruli ( kobile koju je u Ani Karenjinoj jahao Vronski) "životinja tako plemenita i mila da joj je samo biomehanika čeljusti smetala da progovori". Nažalost završio je jednako kao Fruli, kad više nije bio koristan, odveli su ga u klaonicu, priklali i pretvorili u kobasice.
Priča 3:
U mom je susjedstvu živjela bakica. Sitna i oronula žena koja je obilazila kontejnere u potrazi za plastičnom ambalažom i za sitne novce mela stubište. Potom su je djeca strpala u dom a njen stan prodala za dobre novce. Bila sam je nedavno posjetiti, jako mi se obradovala. Njeni navodno ne dolaze, ne treba im više..
Poveznica ove tri priče namće se sama po sebi. ne vjerujem u selektivnu dobrotu milosrđe, blagost i dobrota ili postoje ili ne postoje u nečijem srcu. Toliko je nepravde i nezahvalnosti oko nas, da se čovjek s pravom zapita kuda ide ovaj svijet....

- 19:27 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 25.11.2006.

Nagradni natječaj PRIČA Autor Sanja Pilić



Ukoliko se želite riješiti problema u životu, najjednostavniji način je da promijenite svoj stil odijevanja.

Svojedobno sam po svijetu šalabajzala s velikim torbetinama i u suknjama s rastezljivim strukom koje su padale preko koljena. Izgledala sam poput intelektualke nježna srca koja pokušava spasiti svijet, a bilo bi bolje da se ubije ili promijeni frizuru.

Uglavnom, moje lice odavalo je osobu koja ne zna odbiti kolegu s posla kad je ovaj zamoli da mu bude jamac za stambeni kredit sljedećih sto i pet godina.

Na sastancima razrednika kroz osnovno i srednje obrazovanje moje predrage dječice obvezatno sam birana u savjet "Doma i škole" jer netko poput mene s king size torbom i u plitkim cipelama u kojima je ravnoteža uvijek zagarantirana, zaslužuje kaznu da sastanči i mlati praznu slamu o tome što bi trebalo promijeniti u sustavu školovanja umjesto da pije koktele na obali mora.
S vremenom sam uočila da mi torba neprimjetno raste, raste i raste: u nju su upadale knjige za lektiru koje je trebalo posuditi ili vratiti, rukopisi koje nisam pročitala na poslu, razne alatke, pipe i kistovi, "uradi sam" literatura , lončanice s cvijećem, pribor za prvu pomoć, sklopivi kišobrani i veste u kojima i najzgodnija manekenka izgleda kao frustrirana domaćica iz provincije.

Prvo sam zamrzila torbu, a onda sebe i svoju glupost.
Što se tiče suknje, ona se zbog kroja i gumice u struku mogla rastezati do mile volje na istok i zapad, sjever i jug.

Naravno, tijelo je iskoristilo mogućnost da se širi u svim smjerovima, pa se širilo.

Kako je duša također bila dobrostiva, počela je nakuhavati jela za drage i nedrage, prijatelje i prolaznike, obitelj i plemena, za rođendane, vjenčanja i sprovode unutar mjesne zajednice.

Svu svoju osobnost ubacila je u rajčice i zafrige, umake i sosove, roštilje i ćušpajze, knedle i salate, ribu na lešo i pudinge, palačinke i kolače, torte i sladolede.
Noge su mi od silnog rada otežale, a stopala rasla, cipele postajale sve ravnije, na kraju sam kupovala one u obliku peraja da bih mogla što radosnije plivati svojim životom.

U međuvremenu sam postala krsna kuma trima djevojčicama, vjenčana kuma rođenoj sestri koja se udala za propalicu, jamac za kratkoročni kredit za auto prijatelju iz djetinjstva, a posudila sam i svoju ušteđevinu jednom tipu koji je bankrotirao pa su mu kamatari promijenili opis tako da sam se sažalila nad njegovom zlom sudbinom i prestala uplaćivati vlastite rate za struju i centralno grijanje, te mi je zaprijetila ovrha nekretnina i ćuza.
Jednoga dana, razgledavajući na rasprodaji opet poveću torbu s bezbroj džepova u koje svašta stane, dotaknula me, bolje rečeno šljagnula me Božja ruka, a potom je Svevišnji zaurlikao: „Ukoliko ikada više kupiš torbu veću od deset centimetara kvadratnih u tlocrtu, spalit ću te na lomači!“

Tras! Pljas! Zviju! U hipu, u stotinki sekunde doživjela sam prosvjetljenje. Lomača je lomača, Bog je Bog, a naredba je naredba.

Život je, zapravo, jednostavan.

Trube su zatrubjele, more se otvorilo.

Kao prava preobraćenica s gađenjem sam vratila prostrani artikl na svoje mjesto i odlučila sasvim promijeniti stil života.

Došla sam doma ljuta kao guja i izbacila iz stana sve odjevne predmete u kojima sam se ugodno osjećala, vrećaste haljine, kojekakve trenirke i šlafroke; zatim pedesetlitarske lončuge i tave čiji obujam je bio dovoljan da četveročlanu obitelj zaštiti od kiše ukoliko je potrebno, ledenice, jedaći pribor za sto osoba, prekobrojne tanjure i zdjele za salate, a smočnicu sam u navali energije u tri sata pretvorila u sobičak za ljenčarenje, dokolicu i nemišljenje.

Sve sam to obavila prije nego su se najdraži vratili kući: još sam stigla nabaviti sedam najmanjih torbica na svijetu, kupila tri para cipela s visokim, šiljastim petama i dva svijetloplava kostimića, broj premala, u kojima sam jedva mogla disati.
Znala sam da će nova mondura otjerati od mene napasnike, parazite, vampire, dokoličare i jadnike. Dok sam nabadala u štiklama po ulici pazeći da se ne stropoštam na asfalt ili ne uglavim u tramvajskoj šini, napokon sam bila usredotočena samo na sebe, a ne na budućnost i egzistencijalna pitanja ekonomskog karaktera.


Odjednom sam razmišljala jedino o tome kako disati a da se ušici na kostimu ne rasparaju, kako prijeći križanje dok traje zeleno svjetlo, a moje noge drhture od nedostatka sigurnosti i spretnosti.
U ruci sam imala jedino minijaturnu torbicu kojom sam mahala lijevo-desno održavajući ravnotežu, a u torbici najmanji novčanik na svijetu, kreditnu i osobnu karticu i ruž.

Izbacila sam fotografije djece, muža i psa, četverolisne djeteline, plastičnog praščića i članske iskaznice kojekakvih udruženja, i mada sam zapravo bauljala, činilo mi se da letim.

S malom torbicom, naime, i problemi se smanje, a ljudi vas počnu više cijeniti. Kad su me djeca ugledala onako sapetu, nesposobnu za rad, odmah su se primila spremanja sobe, glačanja, bacanja smeća i nikad me više nisu zapitala da im posuđujem lektirne naslove u knjižnici.
Muž me počeo izvoditi na ručkove jer se asortiman jedaćeg pribora svih vrsta i oblika neprestano i uporno smanjivao. I u kući sam počela boraviti u elegantnim, strukiranim haljinama s volanima, a na noge sam navukla ružičaste natikače s perjem čija je peta svako malo rasla. Znate, na gazelu se ne mogu staviti bisage, a na magarca mogu.

Ako razvijete krhkost, sve probleme će početi rješavati netko drugi. Uglavnom, prestala sam izgledati kao Anka Partizanka koja gradi autoceste i trasira željezničke pruge i pretvorila se u Trnoružicu.
Kakav odmor! Kakva bajka!

Još sam i zacementirala umjetne nokte na prste, dovoljno dugačke da i izgledaju seksi i ništa više ni manje od toga. Kad sam ih namazala crvenim lakom, svi su shvatili da odustajem od prizemnih poslova i prizemnosti u širem smislu i na sastancima uredništva biblioteke "Razdor" počeli su me gledati s uvažavanjem.
Čeljad oko mene, uključujući i muža, misle da imam bogatog i tajnog ljubavnika. Puštam ih da misle što žele i ludo se zabavljam.

Naučila sam hodati u štiklama bez popikavanja, pocupkivanja, izvrtanja gležnjeva, lomova kostiju i čini mi da sam pronašla sebe.

Hm, da, potvrđuje mi dragi Bog. Govorio sam ti oduvijek da je život je-dno-sta-van. To znaju Forest Gump, mali Ivica, Mujo i Haso, dobri vojak Švejk, Barbie i još poneki. Ma, trebala si kupiti najmanju torbicu odmah u početku.

Ali nikad nije kasno, i zapamti, dijete moje: uvijek možes biti još slobodnija i još, još sretnija!

- 12:05 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 17.10.2006.

Još uvijek ne znam neke važne stvari..

o voću, ženi, ljubavi i smrti...pisao je svojevremeno Golob a pjevao Ibrica Jusić. A ja sam se malo zamislila nad stvarima koje mi do danas nisu sjele iako su svakodnevna pojava:

1. zašto je lakše trpjeti nepravdu i ponižavanje nego se pobuniti...
2. Zašto je lakše žaliti se nekome iza leđa ( i pri tome se osjećati loše jer ogovaramo) nego otvoreno reći u lice što ti smeta
3. zašto je lakše izbjegavati neke ljude i mjesecima lagati umjesto da otvoreno kažemo da ih više ne želimo vidjeti
3. zašto je lakše trpjeti u lošem odnosu ili čak imati vezu sa strane nego nekome otvoreno reći da ga više ne voliš?
4. što je to u nama što tako očajnički izbjegava konfrontacije svake vrste?

Dobro je rekao Bulgakov "Kukavičluk je najgori od svih poroka"

- 16:07 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.10.2006.

Dan je tmuran ja mamuran, nemoj srećo nemoj danas

Vani je tmuran i težak dan, na poslu sam od jutros i bit cu do ujutro i lagano sam neraspoložena i grintava. Pa sam si složila sasvim prihvatljivu maštariju, to provjereno pali kao bijeg od tužne i ružne stvarnosti....
Potrebni sastojci:
1. Zgodan i zagonetan frajer kojeg definitivno vodim sa sobom- dosta je jedan uz preduvjet da zna i hoće dobro kuhati, da se snalazi na brodu, da zna samostalno uloviti ribu, sidrati brod i sl. i naravno da ga odusevljava moja pojava npr:



2. prihvatljivo plovilo kao garancija dobrog provoda, romanticne atmosfere, adekvatnog komoda i sigurnosti u slučaju fortunala (za prepoznavanje nevere i siguran odlazak u zaštićenu uvalu zadužen je sastojak pod 1.) Primjer plovila:





3. Adekvatna destinacija koja osigurava mir mojim blago nategnutim živcima:

ili

A prije svega toga svakako zelim veliki


Ne znam za vas, ja se vec osjecam bolje..jos samo da razradim detalje i idem tamo gdje je sve po mom

- 18:52 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 27.09.2006.

Poezija bez patetike...

Evo nekoliko nakupina stihova koji me trenutno inspiriraju.....

Dan prije svitanja

Drvored više ne vodi zdencu
Niti starom zamku.
Stane usred smjera
Pa se zaboravom preseli u oblake.

Milosnice, gdje su tvoja vrata?
Gdje je grad u kojemu smo
Podjednako vedro ljubili i mrzili?
Sad se opet naša sudbina
Sastoji od bijednih pitanja.

Vani topću stražari. Ržu.
Odvode izbezumljene
U tornjeve tišine..
Brste lozu naše plašljivosti.
S bogom na ti.
Stižu dan prije svitanja.

Očaj rastavlja
Ono malo preostalih kosti.

S. Mihelić


USPAVANKA ZA DEČAKA

Pričaće ti jednom možda, kako sam ja bio...
Štošta...
Pile moje... Pače moje malo...
Mudrovaće, Badavani... Kad me nema da se
branim...
Da sam blizu... Ne bi im se dalo...

Pričaće ti o plovidbi... Ti što nisu sidro digli...
Šta sam za njih neg' ukleta šajka?
Tvrdiće, sa čudnim sjajem... Da sam drhtao pred
zmajem...
Videli su oni... Iz prikrajka...

Al ti slutiš otkud bore... Trunje se u oku diglo...
Olujno je tamo gore... Gde nas nije puno stiglo...
Znam da sanjaš more sveća... I korake po tom doku...
Ti si tamo bio... U mom oku...

Pričaće ti, kojekakvi... Zloba se ko rubin cakli...
Kako odjek moga smeha ječi...
I kleće se u pretpostavke... Kljuckajući, kao
čavke...
Moje loše prepričane reči...

Brojao sam ljude s krsta... Pravila i izuzetke...
Posvud promašena vrsta... Samo retki nađu
retke...

Znam da sanjaš vaskrsenje... Jednu siluetu
plahu...
Ti si tamo bio... U mom dahu...

Pričaće ti jednom svašta... Boljima se teško
prašta...
Pile moje... Pače moje malo...
I silni miševi u boci... Javiće se ko svedoci...
Pustolovnog traganja za Gralom...

Ne znam više, bože prosti... Dal da strepim... Il da
stremim...
Da to breme posebnosti... I na tebe nakalemim?
Ako nije kasno već?
Jer znam da sanjaš rimovanja... Krike... I tišinu nemu...
Ti si bio svugde u mom svemu...
Pile moje... Pače moje malo...
Lavče moje...

Balašević




- 17:40 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.09.2006.

Cendranje bez pokrića

Kako smo se svi zajedno zapetljali…….

Jesen je i svi kukaju. Cure se žale kako je nemoguće upoznati pravog frajera (školski primjer je beštijicino lamentiranje o lignjama ili saanjina evolucija koju ne želi) dok se muškarci istovremeno žale na nedostatak pravih cura (neprilagođenost 1971 i njemu sličnih) pri čemu svi zajedno zaboravljaju da je ljubav bila i bit će iznimka a ne pravilo. Samo rijetki nađu rijetke..Istovremeno je i u virtualnom i u pravom svijetu prava poplava onih koji znaju što neće i nadaju se čudu. I ljute se kad čuda nema. Tako redovito relativno uspjesne cure nakon 30., raznorazne ekonomistice, pravnice, doktorice, inzinjerke i apotekarke koje u slobodno vrijeme uče strane jezike, oblače se u H&M, kupaju se u Čatežu, izlaze u Movies, prepisuju marquesove i huelbecquove mudre izreke i odlaze na jogu očekuju da ih spopadne i očara neki zgodan, duhovit i šarmantan menager, doktor ili barem arhitekt koji se u slobodno vrijeme bavi jedrenjem, govori nekoliko svjetskih jezika i past ce na guzicu od odusevljenja kad ih konacno upozna. A zasto i cime ce one njega tako silno ocarati ostaje misterij…..Činjenica je da bi i takav kao i svaki drugi muskarac radije odabrao neku vrckastu, veselu, duhovitu i jebozovnu bez obzira na to radi li se o konobarici, frizerki ili o doktorici znanosti. Pri tome im je sasvim irelevantno koliko jezika govori i koliko joj je garderoba stilski uskladjena. Baš ih briga koliko je profesionalno uspješna. Osnova je da je jednostavna, zgodna i zabavna. A vrijedi i ona što mladja, to sladja. Pri tome nipošto ne želim reći da muškarci padaju na glupače, samo da inteligencija nema veze s godinama i obrazovanjem, a što je žena zrelija, školovanija i samosvjesnija to je s njom teže izaći na kraj pa taština pati…A na to su dečki bili, jesu i ostat će osjetljivi.
Muškarci iznad 30. koji bi eventualno mogli parirati gore opisanoj grupaciji cura su mahom procelavi, odeblji i pasivni, a kriteriji su im jednako nerealni. Očekuju da žena bude djevica s iskustvom Ciccioline. Prekrasna, vesela, nježna, pametna a opet da nikad nikog nije voljela kao njih. Oduševljena njihovim šarmom, snagom i inteligencijom. Tijelo Playboyeve zečice+srce Majke tereze+ubojita duhovitost…Jedva ceka sa se pretvori u uzornu suprugu i majku...Koliko takvih žena poznajete u stvarnom životu? Plus toga takvi bi muskarci iznimno rado za vrijeme potrage za svojom idealnom ženom povremeno, ako ne i stalno imali veze i vezice koje bi se bazirale samo na seksu. Sa svim potencijalnima, koje ne smatraju dovoljno kvalitetnima za nešto više. I koje se naravno ne bi smjele ljutiti jer su im oni na startu rekli da ih zanima samo seks. Istovremeno ih obuzima iskonski bijes ako neka s kojom bi oni htjeli nešto više, njih iskoristi samo za povremeno ispuhavanje u krevetu. Odmah kreće drvlje i kamenje po čitavom ženskom rodu, bezdušnicama koje ih samo koriste. I kakvo je onda čudo da su toliki i tolike godinama same? Što je zapravo poanta mog teksta: pa to da si svatko može pronaći osobu vrijednu truda ako realno pogleda sebe i složi si realne kriterije. Nekoga sličnih afiniteta, mentaliteta i životnih ciljeva i nije tako teško naći. Da li je to ljubav? Ne znam, ali sigurno djeluje na svakodnevnoj bazi.
A svatko jednako tako može po vlastitom izboru nastaviti maštati o princu/princezi….samo to je po meni majka svih zamki. Najgora je pogreška u strahu od pogreške ne napraviti ništa. Kukavičluk je najgori od svih poroka. A sreća prati hrabre i uporne, iskustvo je divan učitelj iako šalje na naplatu ogromne račune koji se na kraju ipak isplate. A ljubav se gradi kao i svaki drugi odnos…nakon puno propalih pokušaja jedan konacno upali. Poanta je samo na vrijeme rezati tamo gdje vidiš da niti ti niti on niste zadovoljni. I ne odustajati. A onda đenje..Probudiš se jedno jutro i shvatiš da si konacno sretna..jednom netko će doći, doći da ostane. I možda baš ja, tko to sada zna, ima još vremena….Velika je mudrost neopterećeno pustiti nek traje….bez suvišnog mudrovanja i cendranja.

- 18:07 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.09.2006.

Afera otkrivene blogerice




Vec dugo čitam blog jedne cure. i divim joj se, onako iskreno. Mala je hrabra, iskrena i nesebicna. Nakon niza razocaranja zaljubila se u muskarca koji nema stalni posao, stan niti auto. Ali ima ono nesto. Nazalost ima i polubivsu zenu i dvogodisnjeg sina. Polubivsu zato jer ne zive zajedno, a cijeli brak je trajao koliko prosjecno polugodiste. i to s puno markiranja s nastave. nakon niza poslovnih i privatnih komplikacija konacno joj je krenulo. Divila sam se njenoj spremnosti da prihvati njegovu trenutnu situaciju, neizvjesnost njihovog odnosa, njegovu vezanost za sina i spremnost da se bori za ljubav ma sto to znacilo (ja mislim da ja ne bih, jednostavno sam preposesivna) No onda su krenule i muke po blogu. jer je netko skuzio tko je taj njen dragi. posto i on pise blog. Pa su krenule kritike i savjeti o njenim najintimnijim dvojbama. Iskreno nemam osobito misljenje o njenom muskarcu. mislim da je zasluzila puno vise. Ali tko sam ja da odlucujem na osnovi recenica koje ostaju iza njih. Otkud mi pravo. Stoga mi se gade raznorazni dezurni moralisti koji misle da bolje od nje znaju sto ona treba a sto ne treba.
Nedostaje mi. jer se preplasila i pobjegla. i ljuta sam. Jer sam se zblizila s njom citajuci njene komentare i ostavljajuci joj svoje. A bila sam prelijena da je pokusam upoznati uzivo. I zao mi je. i nje i situacije u kojoj se nasla. namjerno necu napisati o kome se radi. Dovoljno je pasa na njenom tragu. Ako se prepozna u tekstu, voljela bih da mi se javi na mail bepina31@net.hr
jedna je od rijetkih ljudi koje sam u posljednje vrijeme pozeljela upoznati

- 17:17 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.08.2006.

LJETO NA šIPANU.....

Vratila sam se s čarobnog otoka.....puna dojmova i u totalno sanjarskom raspoloženju..bilo je izvrsno u svakom pogledu. kako slika govori tisuću riječi pokušala sam ubaciti petneastak slika da se i sami uvjerite. Slike su nastale tijekom mog boravka na Šipanu pa ih ne prenosite bez autorstva...
Sve slike su sa Šipana osim dvije, koje smo usput uboli na Lopudu..
Inace, pronašla sam fantastičan blog, prekrasno opisana povjest Dubrovačke republike, uz hrpu slika i korisnih informacija..žena tako divno piše da sam je poželjela upoznati...a blog je Un tempo
http://silvanaurbs.blog.hr/
A ovo su moje sličice:



























- 11:32 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 26.07.2006.

Umorna....


Tece mi vec trideseti sat na poslu i iskreno...ne mogu vise. Noc je protekla u znaku krmace koja je oprasila 16 komada i pala s nogu. A malci se razmilili. kad su shvatili da je svih 12 sisa zauzeto, preostala 4 genijalca su se popela na nju i trazili po ledjima i glavi ima li mozda i tamo koja cica. Za krepat....Unaprijed se ispricavam svima koji me redovito citaju, ali u zadnje se vrijeme ne stignem ni pocesljati a nekako nemam ni inspiracije. Vruce je...a u petak konacno putujem za Sipan
ostanite mi lijepi i dobri, voli vas V.

- 12:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.06.2006.

Sipanska venera trazi smjestaj na Sipanu!!!!!!

Na Sipanu sam bila sasvim kratko i vrlo davno. Dosli smo brodom iz Zatona malog i istog se dana vratili. I danas se sijecam pomalo nestvarne ljepote otoka na kojeg sam se zazeljela ponovno iskrcati...Kako mi je tata rodjeni Dubrovcanin i imam puno rodbine dole, godinama ljetujem u Gradu i okolici.
Ali, iza mene je naporna godina i sve sto mi treba je mir i cisto more s par stariinskih ljetnikovaca da me povedu na putovanje u neko drugo vrijeme..Zato bih ove godine rado unajmila mali apartmancic ili sobu s kuhinjicom i banjem u Sipanskoj luci za sebe i Njega. Da se malo maknemo od svega i posvetimo sebi....
Interesira me kraj sedmog mjeseca i pocetak osmog i molim sve koji bi eventualno mogli pomoci (osobito ziraficu, koja je s sipana) da mi ostave komentar ili se jave na E-mail bepina31@net.hr
Svima unaprijed puno hvala

- 23:47 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 09.06.2006.

Za sve zaposlene


"Uvjetovani refleks u managementu"

Počni s kavezom u koji strpaš 5 majmuna. U kavezu, na sredini, objesi
bananu na špagu i ispod postavi ljestve. Nedugo nakon toga 1 majmun će
krenuti po ljestvama po bananu. Čim dotakne ljestve, sve ostale majmune
polij mlazom ledene vode.
Ubrzo nakon nemilog događaja, sljedeći majmun će krenuti po bananu. Čim
dotakne ljestve, polij sve ostale mlazom ledene vode.
Ubrzo nakon toga, kada sljedeći majmun krene po bananu, ostali će ga
spriječiti u nakani. Sad možeš spremiti crijevo za ledenu vodu.
Makni jednog majmuna iz kaveza i stavi novog. Čim vidi bananu
pridošlica će krenuti prema ljestvama. Na njegovo iznenađenje, sav
prestravljen, shvatit će da ga ostali napadaju čim dotakne ljestve.
Odustaje od banane jer shvaća da će pobrati batine ako krene prema banani.
Sljedeće, makni još jednog majmuna iz originalne postave i zamjeni ga s
novim naivcem. Novajlija će krenuti na ljestve i bit će napadnut. Prethodni
pridošlica će se s oduševljenjem pridružiti kažnjavanju !
Ponovi postupak s još jednim majmunom iz originalne postave, gurni u
kavez novog. Zatim i zadnjeg, petog iz originalne vrste, zamjeni s novim
majmunom. Kada su svi originalni majmuni zamijenjeni, nijedan od 5 prisutnih
u kavezu, nikada nije bio poliven hladnom vodom.
Bez obzira na to, nijedan od majmuna nikada neće pokušati doći do
banane. Ako i pokuša, ostali će mu razbit nos.
Zašto?
Zato jer koliko oni znaju, tako se to ovdje oduvijek radi.

I TAKO SE, LJUDI DRAGI, ZAPOčINJE S POLITIKOM FIRME

- 14:12 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.06.2006.

Pakao

Na Washingtonskom sveucilistu profesor je na ispitu dao neobicno dodatno
pitanje. Odgovor jednog studenta je bio toliko duhovit, da profesor nije
odolio iskusenju da ga proslijedi svojim kolegama i prijateljima.

Dodatno pitanje:

"Je li Pakao egzotermican (ispusta/predaje toplinu) ili endotermican
(apsorbira toplinu) ?"

Vecina studenata odgovorila je na pitanje pozivajuci se na Boyle-ov zakon
(plin se prilikom sirenja hladi tj. zagrijava se kad mu se volumen
smanjuje) ili slicno.

Jedan student je napisao slijedece:

Prvo, moramo znati kako se masa Pakla mijenja s vremenom. Dakle, treba nam
broj dusa koje u Pakao ulaze u ovisnosti o vremenu i broj dusa koje iz
njega izlaze u ovisnosti o vremenu. Mislim da sa sigurnoscu mo?emo
pretpostaviti, da dusa koja jednom udje u Pakao, vise iz njega ne izlazi.

Prema tome - ni jedna dusa ne izlazi. Sto se tice broja dusa koje ulaze u
Pakao, neke religije tvrde da ako niste pripadnik njihove religije, onda
cete ici u Pakao. Buduci da postoji vise od jedne ovakve religije i ljudi ne
mogu biti pristalice vise od jedne religije, mozemo pretpostaviti da
neke duse idu u Pakao.

S obzirom na postotak broja rodjenih i umrlih, mozemo ocekivati
eksponencijalni prirastaj broja dusa koje odlaze u Pakao. Sada obratimo
paznju na promjenu volumena Pakla jer, prema Boyloe-vom zakonu, da bi
temperatura i pritisak u Paklu ostali konstantni, volumen Pakla mora rasti
proporcionalno broju pridoslih dusa. S obzirom da to nije slucaj imamo dvije
mogucnosti: (1) ako Pakao ekspandira sporije od porasta broja
pridoslih dusa, onda ce temperatura i pritisak rasti, dok ne dodje do
eksplozije Pakla; (2) ako se Pakao siri brze nego sto raste broj dusa u
njemu, onda ce pritisak i temperatura opadati dok se Pakao ne zaledi.

Kako odluciti koja od dvije mogucnosti je prava?

Ako prihvatimo izjavu, koju mi je dala kolegica iz grupe - Tereza, i to jos
dok sam bio brucos, a koja glasi: " ... prije ce osvanuti hladan dan u
Paklu, nego sto cu ja spavati s tobom ..." i ako pri tom uzmemo u obzir
nesumnjivu cinjenicu da ja jos nisam imao seksualni odnos s njom, dolazimo
do zakljucka da mogu?nost broj 2 ne mo?e biti tocna, cime dokazujem da je
Pakao egzotermican i da se nece zalediti.

Student je ocijenjen jedinom odlicnom ocjenom u tom roku ...

- 13:37 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.06.2006.

I slijedile su ga nebeske vojske na bijelim konjima....



Postoji nešto u vanjštini konja,
što čini dobro nutrini čovjeka.
Xenofon, 3. st. BC
Kao srednjoskolka provodila sam minimalno tri popodneva u tjednu na hipodromu. Svadjala se s roditeljima da me puste, molila, kumila i nagadjala se, samo da me puste. Zivjela sam za ta popodneva. Danas, kojih 15 godina kasnije, i dalje provodim barem jedno popodne tjedno s konjima. u vrijeme kad mi se cinilo da nista nema smisla, da nema posla, nema perspektive, a muskarac kojeg sam voljela je umro, svaki sam dan provodila s konjima. Imaju nevjerojatan dar da pruze bezuvjetnu ljubav, povjerenje, utjehu i mir a da istovremeno nista ne traze zauzvrat. Tako da iako sluzbeno ja lijecim njih, puno je tocnije da oni lijece mene....bezazleni i plahi, puni snage i nebeski lijepi...ponekad mi se cini da nisu sa ovog svijeta...

- 22:50 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 29.05.2006.

O dostojanstvu ljepote i ljepoti dostojanstva...



Ovaj sam se vikend slucajno nasla na jednom humanitarnom dogadjanju koji je okupio nasu "elitu". Ovo elitu kazem vrlo uvjetno jer ekipu koja se na brzinu namlatila para i njihove iskvarcane, izblajhane i izoperirane bolje polovice, ne smatram ni po cemu elitnima, ali cinjenica je da novac cuda radi, pa su se u velikom broju obreli na spomenutom skupu, da bi se pokazali pred sebi slicnima. Necu namjerno objaviti sliku nijedne od akterica, ali vjerujte mi na rijec da su bile obucene i dotjerane poput zene na slici. Oduvijek se smatram liberalnom i tolerantnom osobom, alergicnom na bilo kakve oblike zabrana i propisa i mislim da svatko ima pravo obuci na sebe sto god mu padne na pamet, ali ovo je bilo jednostavno otuzno. Nikako mi nije jasno zasto bi bogata, poznata i utjecajna zena koja je odavno presla 30 (a neke bome i 40) zeljela izgledati kao jeftina kurvetina? i ako je odjeca poruka, a one su dosle na humanitarnu manifestaciju, sto porucuju svojim izgledom? Donekle razumijem neukusno obucene tinejdzerke, kojima trbuscic i guza bjeze iz (po mom misljenju vrlo ruznih) low rise ilitiga plitkih traperica...one su mlade i zele istaknuti svoj seksipil po svaku cijenu. Druga je stvar koliko je ok da takve pohadjaju nastavu...ali u disko i u grad po mom misljenju mogu ici kako god hoce...Ali kad njihove mame obuku isprane traperice sa sljokicama, barbi roza majcice do ispod cica i furaju izblajhanu kosu do pola ledja, to je nesto sasvim drugo. I onda se cude kad ih okolina ne shvaca ozbiljno... Ne znam otkud ta potreba za prenaglasenoscu, nedostatak dobrog ukusa i po meni ocigledan kompleks vjecne mladosti. Ili kako je rekao vjecni Oscar Wilde: "Premalo odjece i previse sminke na zeni, oduvijek je bio znak dubokog ocaja"

Jednako tako ne shvacam potrebu zene da se pretvori u klon Pamele Anderson. Niti svacija pleca mogu podnijeti velike grudi, niti svacijem licu pristaje pamelin nos. O onim groznim saranskim usnama uopce ne zelim govoriti, izgledaju kao da ih je netko prebio. Uostalom, po mom misljenju je vrlo diskutabilno koliko sve to dobro stoji i na originalu, ali o ukusima se ne raspravlja. Mogu shvatiti da postoje ljudi nezadovoljni svojim izgledom, ali ne mogu shvatiti da netko zbog toga zdrav ide pod noz. i sve to da bi na kraju izgledao poput Nikoline Pisek, Josipe pavicic ili Vlatke Pokos? A prava ljepota i seksipil ionako dolaze iznutra...

- 17:32 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 28.05.2006.

Nije djevica

To smo oduvijek znali:istinite price nemaju svrsetka. Ili ih imaju mnogo, a pripovjedac to ne zamjecuje. Ili pak kaze samome sebi: sto me se tice kraj; sredina je najljepsa.

Bit je u tome da u suprotnome smjeru od price jurisa protuprica. Izvor je isti, u neodloznoj potrebi da se nesto (ne) isprica.

Radi se o pravom malom ratu koji istinskog pripovjedaca uveseljava, a onog slabog tjera od stola.

Izgovor za nepisanje? nemojte se saliti: u bozanskoj raspodjeli netko je dobio lajava usta, drugi nemirne prste. lajava je usta lako usutkati, sjecamo se, zar ne, ali s prstima je drugacije, cak ako ih polome. Oni ne popustaju sve dok se ne dokopaju opcih rana, zarone u njih. Vjerojatno putem stradaju, zatruju se, ali ostaju kosti koje puste klice.

Gdje je kraj? Knjizevnost nije djevica sto zazire od krajnjih odnosa. Ona svagda racuna s vasom glavom.

S. Mihelic "Priblizavanje oluje"

- 23:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 17.05.2006.

Renesansne slikarice

Jako sam ponosna na ovaj clanak kojeg sam pred par godina ( u malo razblazenoj verziji) objavila u jednom mjesecniku za kulturu. kako mu je tiraza mala, vjerujem da ce me rijetki prepoznati po njemu....
No, najprije par slicica: svih je nacrtala Artemisia Gentilesci a predstavljaju njen autoportret i dva biblijska motiva : " Suzana i starci" i " Judita ubija Holoferna"







Uloga žena u renesansi-kontrast renesansnog ideala i društvenih odnosa
(po istoimenom odlomku iz knjige «Women, Art and Society» Whitney Chadwick, Thames&Hudson world of art, London 2002)



Jacob Burckhardt je još davne 1860. godine u svom djelu «Civilizacija renesanse u Italiji» ustvrdio: «Da bismo razumjeli više forme društvenih odnosa u renesansi važno je prethodno imati na umu da su žene bile u potpunosti ravnopravne s muškarcima». Pri tome se samo po sebi nameće pitanje kako to da nemamo ženske pandane Michelangelu, Leonardu de Vinchi-ju, Rafaelu i ostalim velikim majstorima.
Da bismo barem pokušali dati odgovor na ovo pitanje važno je prethodno ukratko opisati ekonomske, sociološke i kulturološke okvire u kojima se odvijao svakodnevni život u renesansnoj Italiji te prilike koje su poticale odnosno ograničavale kreativnost kod oba spola. Razvoj kapitalizma i modernog društva transformirao je ekonomske, socijalne i obiteljske odnose. Otvaranje novih mogućnosti za muškarce i slom feudalizma imali su obrnuti utjecaj na položaj žena čija se tradicionalna uloga počela klimati te su praktički imale manje utjecaja nego u klasičnom feudalizmu koji je prethodio. Osim toga, ako se osvrnemo na duh vremena koji je vladao u Firenci tijekom petnaestog stoljeća, razvoj matematike, slikarstva i slobodne misli, djeluje gotovo nezamislivo (a ipak je itekako moguće) da bi tadašnja «kulturološka ideologija» podržavala isključivanje žena iz vizualnih umjetnosti, slikarstva i kiparstva, pa posljedično, danas nemamo ni njihova djela. Firenca, koja je po svom načinu razmišljanja definitivno bila najbogatija ali istovremeno i najkonzervativnija grad-država u tadašnjoj Italiji sasvim sigurno nije ni odobravala ni podržavala javno djelovanje i umjetničko stvaranje ženskih autora. Također je važno napomenuti da je u Firenci priznanje kudikamo važnije a ponekad i jedino moguće, bilo steći u javnoj sferi (praktički rezerviranoj za muškarce), a tek onda u individualnoj i umjetničkoj sferi. Stoga ne čudi činjenica da je prva priznata renesansna umjetnica Sofonisba Anguisolla (1535-?) djelovala u 16. a ne u 15.stoljeću, a njen se rad više vezuje za provincijsku Cremonu i španjolski dvor nego za umjetnička središta Firencu i Rim koji su se nalazili pod direktnim patronatom svjetovne i papinske vlasti. Nešto više podataka o položaju žena u to vrijeme nalazimo u raspravama koje su pisali Boccaccio i Christine de Pissan i neki drugi autori čija je primarna tema bila usporedba ondašnjeg društva s antičkim idealom a posredno je obrađena i uloga žena, pri čemu je lako uočiti kontrast apstraktnog ideala spolne ravnopravnosti i stvarnog stanja utemeljenog na povijesnim činjenicama. Nešto bolji položaj imale su časne sestre benediktinskog reda koje su dale značajan doprinos sakralnoj umjetnosti (npr. Poliptih nad oltarom u crkvi San Pier Maggiore u Firenci). Naime, u talijanskim samostanima 14. i 15. stoljeća postojala je tradicija školovanja žena predodređenih da postanu redovnice, a što je u renesansi doseglo puni procvat. Također su se i žene srednjeg staleža, koje su rano postale udovice, mogle posvetiti religiji ili umjetnosti, ukoliko su za to imale mogućnosti, interesa i talenta, a i to najčešće samo u okviru Crkve, izrade prekrivača za oltare i grobove vladara i sl. dok je za žene koje su živjele obiteljskim životom čak i to bilo društveno neprihvatljivo. Stoga ne čudi što su autorice iz tog doba, redovito časne sestre poput Marie Ormani, autorice autoportreta na molitveniku iz 1453. godine, inače kćeri slikara Paola Ucceli-ja te udovice Isabelle d'Este iz Mantove. Nadalje sačuvani su radovi sestara karmelićanki Antonie i Francesce, koje su se bavile minijaturama, a obje potječu iz Firence. Činjenica sa su neke žene očigledno imale i iskoristile priliku za umjetničko stvaralaštvo unutar samostanskih zidina objašnjava se crkvenom reformom i tada vrlo izraženom izoliranošću samostana koja im je pružila potrebnu zaštitu od osude i kontrole okoline. S druge strane, žene srednjeg sloja u Firenci 14. , 15. i 16. st. bile su solidno obrazovane jer se ekonomsko bogaćenje tog grada prvenstveno zasnivalo na industriji vune i svile te na bankarstvu, a povijesni podaci govore da je 1338. godine u Firenci osam do deset tisuća djece oba spola završilo osnovnu školu i bilo pismeno. Naime, trgovačkim obiteljima srednjeg sloja bilo je važno da imaju pismene žene i kćeri da bi mogle barem donekle pomagati u poslovima iako su i onda moralisti naširoko raspravljali o «štetnom utjecaju pismenosti i učenja na razvoj djevojčica». Dakle više je nego očito da su žene znale čitati i pisati, no koliko su to, van zadanih okvira, smjele i mogle, to je sasvim drugo pitanje. U to se je vrijeme razvila umjetnost crtanja i oblikovanja svile i vunene odjeće po kojima je Firenca uskoro postala poznata, postojale su čitave škole u kojima su podučavale redovnice, no to je ubrzo ukinuto, a žene su u njima marginalizirane jer se smatralo « da žene trebaju razvijati sposobnosti potrebne za brak» te su ih zamijenili muškarci. Iz umjetnosti oblikovanja svilenih i vunenih predmeta razvile su se slikarske bratovštine npr Bratovština Svetog Luke osnovana 1349. godine, kasnije poznata kao slikarska bratovština u čijem Statutu iz 1354. godine piše da su majstori dužni potpisati svoja djela pod punom moralnom, kršćanskom i pravnom odgovornošću. S obzirom da žene nisu imale pravo potpisa, logično je pretpostaviti da su stvarale u okviru svog talenta a njihove su radove potpisivali supruzi, kao njihovi legitimni predstavnici. Sličan je običaj bio uostalom prisutan u trgovini gdje su ugovore najčešće potpisivali muški članovi obitelji. Procvatom renesanse i jačanjem uloge umjetnosti u društvu, ona je postala gotovo isključivom privilegijom muškaraca iz viših slojeva čije je stvaralaštvo uspoređivano s božjim stvaralaštvom, dok su žene, seljaci i gradska sirotinja bili u potpunosti isključeni. Štoviše građanski humanisti tog doba kao npr. Leonardo Bruni naglašavaju potrebu za izdvajanjem muškaraca iz obiteljskog života i posvećivanju umjetnosti kako bi mogli nesmetano stvarati a u opisivanju svoje popularnosti s čuđenjem naglašava da su za njegovu umjetnost uz muškarce, pokazale interes i žene iz viših slojeva. A nije se sumnjalo samo u to da žene imaju ukusa, smatralo se i da su slabe te da ne znaju čuvati tajne, pa se na primjer smatralo da je za otkriće poslovne tajne obiteljske radionice Della Robbia (što je u to doba bio skandal prve vrste) kriva njihova izopćena rođakinja, te da je žene općenito bolje držati podalje od važnih javnih poslova i tajni. To se najbolje vidi iz vrlo citirane knjige Leona Battista Alberti-ja «O obitelji», objavljene 1435. godine koja je često uzimana kao primjer humanističkog ideala a u kojoj je autor praktički prepisao «Ekonomiju», djelo grčkog mislioca Xenophona. Alberti dakle smatra kako žene treba isključiti iz javnog života, a osobito iz trgovine, te da takve žene koje se bave poslovima poput muškaraca pred očima javnosti ne zaslužuju poštovanje. One se trebaju povući i posvetiti se obitelji. Unatoč tome postojale su manje grupice žena pretežno iz bogatih obitelji koje su se zagrijale za renesansne ideje i željele ih proučavati, ali su se suočene sa izborom udaja ili znanje često odlučivale ili za brak ili za samostan pri čemu su dobile nova ograničenja, ili od strane obitelji ili od strane redovničkog reda kojem su pristupile. Nadalje, procvatom renesanse i razvojem trgovine došlo je i do promjene u školstvu. Naime do 15. su se stoljeća, kako je već ranije navedeno, u Firenci u osnovnim školama zajedno školovali dječaci i djevojčice a tada je to ukinuto i školovali su se odvojeno, jer se smatralo da kod djevojčica treba poticati kršćanske vrline i kreposti podjednako važne i za obiteljski i za samostanski život, a dječacima su potrebne vještine koje će kasnije koristiti u poslovima. To praktički znači da su ih lišili znanja iz matematike, retorike i znanosti, pa je poprilično jasno iz čega su sve time bile isključene. Humanisti su doduše zastupali jednakost spolova u obrazovanju, no to je iz navedenih «praktičnih razloga» ostalo mrtvo slovo na papiru.
Bruni se u svom djelu osobito protivi učenju matematike i retorike u žena, «jer one po svojoj strukturi nisu stvorene za javne intelektualne debate a osjećaj za mjeru i mjerenje (korijen svake mudrosti) je Bog podario isključivo muškarcima».
Daljnjim razvojem matematike i njene sve preciznije primjene u slikarstvu i arhitekturi, žene bivaju sve više izopćene iz direktnog stvaralaštva u kojem su i do tada imale ograničen pristup. Stoga ne čudi da je «muška» umjetnost-slikarstvo uvelike nadmašila «žensku» koja se svela na vezenje. Iako se cehovske odredbe nisu bitnije razlikovale između profesionalnih vezača i slikara te iako su i poznati slikari: Neri de Bicci, Sandro Boticceli, Squarcone i Antonio Pollaiuolo proizvodili nacrte za profesionalni vez, smatralo se da je vezenje aktivnost lišena božje inspiracije, matematičke logike i individualnog genija pa samim tim predstavlja žensku umjetnost. Uostalom čuvena mjera u umjetnosti, podrijetlom iz Firence «braccio» u duljini od 23 inča, zapravo predstavlja duljinu muške ruke. Daljnjim povezivanjem matematike sa slikarstvom i arhitekturom nastaju sve složenija i savršenija djela.
Bilo bi pojednostavljeno i krivo reći da žene nisu bile kadre razumjeti i pratiti razvoj umjetnosti, ali je činjenica da nisu mogle dobiti adekvatno obrazovanje koje bi im to omogućilo. Neke od njih su ipak slikale, ali na intuitivnoj, a ne na tada prevladavajućoj znanstvenoj bazi, čime su se ubrojile u «autsajdere» i nisu se mogle ostvariti sukladno svom talentu. No kako slabi njihova uloga kao umjetničkih subjekata, istovremeno su sve zastupljenije kao umjetnički objekti, predmet slikanja. Istovremeno se razvija i moda, umjetnost kićenja i ukrašavanja odjeće i nakita, koji bivaju sve raskošniji, na što uzalud upozoravaju crkveni velikodostojnici. Razvojem slobodne misli početkom 16. stoljeća situacija se donekle mijenja, pa žene, osobito one potekle iz umjetničkih obitelji od očeva slikara, imaju nešto više prilike za umjetničko izražavanje, jer se njihove umjetničke kvalitete više ne odvajaju od moralnih i obiteljskih vrijednosti. Primjer Sofonisbe Anguissole otvorio je vrata ostalim umjetnicama premda je njen rad doživio vrlo raznolike kritike od toga da je njeno slikarsko umijeće jednako Tizianu, kako je ustvrdio Baldinucci pa do toga kako ona uopće nije bila talentirana (Sydney Freedberg). Povijesna je činjenica da ona nije bila jednako obrazovana kao njeni muški suvremenici (3 godine privatnih satova kod Bernardina Campi-ja i Bernardina Gatti-ja prema minimalno 4 a najčešće i kudikamo više godina koje su budući slikari provodili učeći od velikih slikara tog doba) kao i to da se njeni radovi ne mogu usporediti s velikim Tizianom, ipak ostaje činjenica da je bila priznata i prihvaćena kao slikarica čak i od svojih suvremenika te da je dala značajan doprinos slikarstvu 16. stoljeća osobito izradi portreta i autoportreta, a sam ju je Michelangelo, inače prijatelj njenog oca, velikog ljubitelja i poznavatelja renesanse, cijenio kao slikaricu te je preporučio njenim učiteljima slikanja. Nakon školovanja se proslavila izradom portreta i autoportreta, a vojvoda od Albe ju je preporučio španjolskom kralju na čiji poziv je otputovala u Španjolsku gdje je godinama bila dvorska slikarica te dvorska dama i to dvjema velikim kraljicama Isabeli de Valois i Anni Austrijskoj. U to vrijeme jača utjecaj neoplatoničara na slikarstvo čija je posljedica da slikari uzimaju sve golije i golije modele kao simbole Božjeg savršenstva i ljepote. Oni su se najčešće poistovjećivali s njihovom dostupnošću, pa je jasno da Sofonisba kao neudata žena, nije mogla sebi dozvoliti da ih crta poput svojih muških suvremenika. S druge strane, kao žena iz viših krugova, mogla se približiti članicama kraljevske obitelji na kudikamo osobniji način, kao prijateljica, što je njenom portretiranju dalo određeni osobni pečat i uvjerljivost. Njenu popularnost i nesumnjivu umjetničku vrijednost njenog rada potvrđuje činjenica da je tadašnji španjolski kralj Filip II bio veoma utjecajan pa je zaista mogao izabrati bilo kojeg umjetnika tog doba za svog dvorskog portretista, a izabrao je nju, dok je druge umjetnike poput Coella angažirao u izradi kopija njenih originala, te joj je kao znak posebne milosti dao bogati miraz i pronašao joj bogatog i utjecajnog muža.Velika joj je šteta nanesena time što su neki od njenih najboljih radova dugo godina bili pripisivani Tizianu, Leonardu da Vinci-ju, Moroni-ju, Van Dycku i Coellu, no podrobnije analize u posljednjih 50-tak godina su dokazale njeno autorstvo.
Vrlo talentirana bila je i njena sestra Lucia Anguissola, zatim Tizianova učenica Irene di Spilimbergo te bolonjska slikarica Lavinia Fontana, Properza de Rossi, Elisabetta Sirani, Diana Scultori, i Artemisia Gentileschi koje su sve djelovale u 16. stoljeću, a kojima je uspjeh i talent Sofonisbe Anguisolle bio veliki poticaj. Uz izuzetak sestara Anguissola i Artemisie Gentileschi, sve ostale potjeću iz Bologne 16. stoljeća. Bologna je u to doba bila poznata po dvije neobičnosti: na njenom su se izrazito liberalnom sveučilištu, za razliku od drugih gradova, školovale i žene a sam grad je imao zaštitnicu, sveticu slikaricu. Naime, još je od srednjeg vijeka zaštitnik slikara bio sveti Luka za kojeg se smatralo da je autor čudotvornih svetih slika,a po kojem je najpoznatija slikarska bratovština i dobila ime, no u Bologni je u 14. stoljeću živjela i stvarala sveta Katarina dei Vigri, vrlo obrazovana i nadahnuta časna sestra, koja je uz danas vrlo osporavan slikarski talent (sačuvan je manji dio njenih djela koja nemaju veći značaj) bila poznata po svojim čudima a tijelo joj se nije raspalo poslije smrti pa je proglašena sveticom i štuje se u Bologni od polovice 16. stoljeća. Na već navedenom sveučilištu su, za razliku od Firence, žene bile podučavane filozofiji i pravu, poput Bettisie Gozzadini, Novelle d'Andree, Bettine Calderini, Mellanzie dall Ospedale, Dorotee Bocchi, Maddalene Bonsignori, Barbare Ariente i Giovanne Banchetti koje su sudjelovale u javnom životu, pisale, objavljivale i debatirale. Neosporno je i da je postojala veza između sveučilišta i umjetničkog života Bologne no imamo vrlo malo podataka o umjetničkom stvaralaštvu u žena tijekom 14. i 15. stoljeća. Sačuvani su radovi sestre karmelićanke; sestre Allegre i poluanonimne žene koja se potpisivala kao Domina Donella miniatrix a obje su se bavile izradom zapaženih minijatura.
U 16. se stoljeću situacija donekle mijenja. Kako je već navedeno, žene u renesansnoj Italiji zakonski nisu imale pravo potpisivati i prodavati svoje slike pa dakle niti biti priznati autori no neke od njih poput bolonjske slikarice Diane Mantovane Scultori(1547-1612) uspjele su dobiti posebnu papinu dozvolu koja im je omogućila da autoriziraju i prodaju slike. Neke od njih su se za sličan status izborile u proizvodnji vunenih predmeta pa je takav status imala radionica koju je vodila Veronica Fontana. Nagli uspon žena u bolonjskom javnom životu i trgovini tumači se činjenicom što je u Bologni početkom 15. stoljeća i kasnije, živjelo mnogo više žena nego muškaraca. Luigi Crespi u svojoj knjizi «Vite di Pittori Bolognesi» (1769) navodi kako je u Bologni tokom 16. i 17. stoljeća stvaralo ukupno 23 slikarice, od čega su dvije: Lavinia Fontana i Elisabetta Sirani, bile međunarodno priznate i poznate. U 16. stoljeću uočavamo i veću slobodu ženskih autorica, koje poput Artemisie Gentileschi, uz autoportrete, idealizirane sakralne motive i cvijeće, sve više slikaju i realistične prikaze života, dane kroz biblijske motive. Usporedbe radi dobro je pogledati i usporediti svjetski poznatu «Suzanu i starce» koju je naslikao Tintoretto te istu takvu sliku koju je naslikala Artemisia Gentileschi te «Judita dekapitira Holoferna» iste autorice, koji se nalaze iznad ovog teksta . Realistične i snažne, one same za sebe, najbolje govore o talentu i umijeću žene koja ih je naslikala.

- 13:50 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.05.2006.

Izlet u Ozalj




Na prvoj slici je stari grad Ozalj a na drugoj autoportret Slave Raskaj, rodjene i odrasle u Ozlju.....

E pa dakle, provela sam citavu subotu obilazeci stari grad Ozalj, otprilike dva sata sam provela u muzeju u kojem se uz gomilu oruzja i povelja koji su pripadali Zrinskima i Frankopanima, moze vidjeti i lutka kojom se igrala mala Slava Raskaj, a ima i njenih slika kao i citava dnevna soba iz njene roditeljske kuce. Opisana je kompletna povijest nasih plemickih obitelji, dati su predmeti iz njihovog svakodnevnog zivota, njihove osobne stvari, knjige, dokumenti, odjeca, posudje i oruzje...ali je u muzeju zima jer debeli, teski, 5 stoljeca stari zidovi itekako cuvaju temperaturu. pa smo iz muzeja izasli zadivljeni ali promrzli i pomalo gladni. nakon sto smo jos malo prolunjali po starom gradu, pronasli smo dobar hlad s juzne strane zidina s pogledom na rijeku i odmarali u travi uz mirise rascvalih stabala i pogled na Kupu..Pojeli smo prakticki sve sto smo si pripremili za izlet i uzivali... popodne smo otisli do groba Slave Raskaj pred pavlinskim samostanom i nadvirili se na munjaru (hidroelektranu na slapu kupe, sagradjenu jos u 19. stoljecu koja ima formu neoklasicistickog dvorca)........Od srca preporucam, jako je romanticno i zanimljivo za pogledati...Naprosto smo odlutali u neko drugo vrijeme... u starom gradu vlada mir i tisina, vrijeme je stalo i tako je lako zamisliti Katarinu Zrinsku kako seta oko kula...ili Slavu kako sanjari i slika svoje akvarele....od onda me primila romantika i jos me drzi...

- 22:40 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.05.2006.

Mali mis iz zoo vrta


Bila sam nedavno u zooloskom, tu u Maksimiru. Dan je bio lijep, ja sam bila dobro raspolozena i opustena a zivotinje oko mene djelovale su sito i smireno. Koja razlika od malog zoo vrta na vrhu Marjana u mom rodnom gradu....i tuznih ociju svih onih nesretnih stvorenja koja su tamo zavrsila...ali nije to ono o cemu bih zeljela pisati, odvuklo bi me predaleko i na kraju bi zvucalo prepateticno pa bi vjerojatno sve izbrisala jer ionako imam previse depresivnih postova, a onda zali boze vremena i truda....no dakle, bila ja u maksimiru u zooloskom...i dosetala do malog mracnog paviljona...mislim da se zove "Duh monsunskih suma" ili tako nekako a unutra hrpa terarija i akvarija punih zmija, sismisa, lemura i ostalih ljupkih stvorenja koje svi rado susrecemo u mraku. Taman su mi se oci privikle na polutamu kad sam ugledala njega...malu bijelu uplasenu grudicu koja je drhtala na desetak centimetara od velike ljuskave nemani (mislim da se radilo o nekakvoj zmiji udavki, nisam sigurna, sjecam se samo da je bila zelena, velika i zlokobnih zutih ociju). Naime, velika vecina zmija jede iskljucivo zivi plijen pa ih hrane malim bijelim misevima koje uzgajaju samo za hranu navedenim zmijama a potom ih pustaju u kavez sa zmijom kojoj ponekad treba i 24 h dok se smiluje i dokrajci ih...Bila sam sretna sto nemam nikakvo djete sa sobom koje bi s punim pravom pitalo zasto je zrtvovan jadni mali Micky Mouse....i ima li kakve sanse da ga spasimo...S obzirom da postoje ljudi koji drze zmije kao kucne ljubimce i hrane ih zivim misevima, pitam se kako to objasnjavaju svojoj djeci, zasto to rade i kako mogu takvo sto gledati u svom dnevnom boravku? Osobno volim sve zivotinje, ne bojim se zmija, ne gade mi se, ali iskreno, gade mi se ljudi koji uzivaju u tudjoj boli, strahu i patnji...jer kako to drugacije nazvati?

- 16:01 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.03.2006.

Ili jesi ili nisi čovjek

Pojma nemaju kako svijet radi, pa ga preoblikuju i u njega pokušavaju sve ugurati. odvajaju desno od lijevoga, muškarca od žene, biljku od životinje, Sunce od mjeseca. Znaju brojiti samo do dva.
Poglavica Bik koji Sjedi



U principu ne obracam paznju na klince po ulici. Ali sinoc sam se morala umjesati jer bi inace pukla. Skupina je klinaca na ulici proganjala macku i gadjala je kamenjem. Kako sam po tipu stroga i odresita (mrsavica sa spicastim nosom, dubokim glasom, autoritativnom pundzom i imageom najgore profesorice matematike u skoli), brzo sam ih dovela u red a neki su se cak i rasplakali. Interesantno je da su upravo oni najokrutniji i napoletniji prvi briznuli u plac i otrcali doma. Ali nije mi zao, opet bih to ponovila. Koliko god puta treba, dok ne shvate da se ne moze biti okrutan prema slabijemu i proci bez kazne. Ti i takvi kojima je to tolerirano u djetinjstvu, kad odrastu lijece frustracije tako da u lovu ubijaju neduzne zivotinje i doma iz hobija mlate zenu, a kad dodje rat onda se prime ubijanja, mucenja i silovanja civila. Pitam se dokle cemo primjenjivati nacelo selektivne krivnje; nije vazno to su macke, nije vazno to su veprovi, nije vazno, to je njihova obiteljska stvar, nije vazno to su neprijatelji (i njihove zene i djeca) itd itd Slicno je s trenutno aktualnom kampanjom za zabranu umlacivanja tuljana, koje su pune novine. To je upravo to. Hrpa frustriranih kretena, obilazi sjeverni pol i umlacuje jadne male tuljane. I nikom nista.
Nemojte me krivo shvatiti, radim kao veterinar i vidjela sam klaonicu, znam kako funkcionira i ne osudjujem ljude koji jedu meso. Nemam nista ni protiv divljaci kao obroka. Ali itekako imam protiv ideje da se sadizam u najgoroj formi naziva sportom, ljubavi prema prirodi i tradicijom.Jer najjednostavnije receno, ili jesi ili nisi covjek.
Mislim da svi dugujemo malim ljudima oko nas koji odrastaju u iducu generaciju, cak i onda ako sami nismo roditelji i primjerom i konkretnom kritikom pokazati sto jest a sto nije u redu. Najmanje sto dugujemo i njima i sebi jest da im svijet u ruke predamo bolji nego sto smo ga mi dobili. S manje nasilja, a vise topline, ljubavi i tolerancije prema svemu sto je zivo. Kako bi svijet konacno postao podnosljivo mjesto za zivot.

- 18:42 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 08.03.2006.

Sretan Vam dan žena ili gdje si sad Gloria Steinem?


Prepoznaje li netko ovu zenu? Znate li ko je bila i za sto se zalagala?

Uvijek me iznenade negativni komentari koje druge zene upucuju feministkinjama. Za muskarce donekle razumijem, promjenom uloge zena u drustvu njihov je zivot postao stresniji, moraju se jos vise dokazivati i opcenito nikakva stara pravila vise ne vrijede. Ali ne govorim o njima. Vecina pametnih i pristojnih momaka razumije i podrzava zene i ako izuzmemo stav odredjene radikalne skupine koja za neravnopravost okrivljuje muskarce (a to ni sama ne opravdavam to je bezobrazno i krivo) koji nikome nije simpatican, nemaju nista protiv zena. Ali interesantan je sindrom zena koji ne podnose uspjesne zene i konstantno pljuju po njima.Zasto? Zasto? zene koje ne zele pravo glasa, ne zele svoju slobodu, svoje novce i svoju slobodu izbora kada ce i s kim zivjeti i imati djecu. Jer upravo to su izborile feministkinje po kojima se danas toliko pljuje...I by the way jeste li znali da se kraljica od Sabe, žena poznata po ljepoti i mudrosti, kojoj se upucavao sam Solomon, nikad nije udala...dok danas poznajem hrpu mladih, uspjesnih cura s navrsenih 30, s dobro placenim poslom, vlastitim autom i stanom koje kukaju jer se jos (?!) nisu udale, a susjede ih slavodobitno ogovaraju. nemojte me krivo shvatiti, dobar brak je prava stvar i nesto sto si svatko normalan prizeljkuje. Ali ne zaboga pod svaku cijenu i ne kao mjerilo necije vrijednosti. Pametne su zene toga bile svjesne i prije 2500 godina....

- 09:48 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.01.2006.

Sretna ljubav

Sretna ljubav. Zar je to normalno,
zar je to ozbiljno, zar je to korisno-
što svijet ima od dvoje ljudi
koji svijeta ne vide?

Izdignuti do sebe bez ikakve zasluge,
dvoje slučajnih na milijun, ali uvjereni
da je tako moralo biti-kao nagrada za što? Ni za što.
Svjetlost pada niotkud-
zašto baš na te, a ne na neke druge?
Ne vrijeđa li to pravednost? Vrijeđa.
Ne remeti li to brižno naredana načela,
ne ruši li s visine moral? Remeti i ruši.

Pogledajte samo te sretnike:
kad bi se bar malo prikrivali,
hinili utučenost i tako krijepili prijatelje!
Poslušajte samo kako se smiju-uvredljivo.
kakvim jezikom govore-tobože razumljivim.
A te njihove ceremonije, ta cifranja,
pa s koliko se samo pažnje međusobno ophode-
točno kao da su se urotili protiv čovječanstva!

Teško je i zamisliti do čega bi došlo
kad bi njihov primjer drugi mogli slijediti.
Na što bi se mogle osloniti religije, poezije,
na što bi se mislilo, što bi se zapostavilo,
tko bi htio ostati u igri.

Sretna ljubav. Kome to treba?
Takt i razum nalažu da se o njoj šuti
kao o skandalu iz viših sfera Života.
Divna se djeca rađaju bez njene pomoći.
Nikad joj ne bi uspjelo napučiti zemlju,
uostalom rijetko se i događa.

Neki ljudi što ne znaju za sretnu ljubav
mirno tvrde da nigdje nema sretne ljubavi.

S tim će uvjerenjem lakše i živjeti,
i umirati.

Wislawa Szymborska "Sretna ljubav"

- 14:31 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 09.12.2005.

Hommage friško ulovljenom bjeguncu...

Ne nadaj se
Ne nadaj se svome spasenju, prijatelju
Dovoljno je lovaca na tvome tragu da ćeš
jednom biti pogođen-
tako ćeš lijepo vrisnuti da će procvjetati
šuma.
Pamti: tvoj bol je za ljepotu neke stvari
izvan tebe.

Ne nadaj se, ne skrivaj se, nego idi posve
ravno.
Ne boj se ni strelica ni metaka-oni će te
svakako dokrajčiti-
ali daj da budeš velik svojim raskošnim smirenjem
koje nećeš razdati za njihove grabežljive
poglede, oči gavranova.

S. Mihalić "Približavanje oluje"

- 19:29 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Oni su drugo......

Nevjerojatno ali najčešće istinito.....

- 19:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 02.12.2005.

Poučna pričica o ribolovu

Muz i zena odluce otici na odmor na jezero, poznato kao meka i raj
za ribolovce. Muz obozava na pecanje otici u cik zore, a njegova
zena obozava u miru citati knjige.
Jednog jutra se muz poslije nekoliko sati ribolova vratio i odlucio
se malo odmoriti a zena je odlucila sama se izvesti malo camcem na
jezero, premda se na njemu bas i nije najbolje snalazila. Upali
motor i izveze camac na jedno usamljeno mjesto, baci sidro, izvadi
knjigu i nastavi uzivati u tisini citajuci svoju knjigu.
Tuda naidje ribolovni inspektor u svom camcu, pristane uz zenin camac i kaze:
Dobro jutro gospodjo. Sta to radite?
Citam knjigu- odgovori ona (i pomisli ,zar to nije ocigledno?)
Nalazite se na djelu jezera rezerviranom za sportski ribolov
obavesti je inspektor.
Zao mi je gospodine, ali ja ne pecam. Ja samo sjedim u camcu i
citam knjigu.
Da, ali u camcu imate sav pribor potreban za pecanje i sto se mene
tice mogli bi poceti pecati svakog trenutka. Bicu primoran privesti
vas do stanice i protiv vas podnijeti kaznenu prijavu- rece on.
Ako vi to zaista i uradite onda znajte da cu i ja protiv vas
podnjeti prijavu, ali zbog silovanja, odgovori mu zena.
Ali, pa ja vas nisam niti dotakao!? rece inspektor.
Da, ali vi za to imate sav potreban pribor i sto se mene tice mogli
bi sa tim otpoceti svakog trenutka ...
Dovidjenja gospodjo i uzivajte u ovom ljepom danu ...

NARAVOUCENIJE:



Ne ulaziti u raspravu sa zenom koja cita. Vrlo je vjerovatno da ona
umije i misliti.

- 13:55 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 30.11.2005.

Zašto se odričemo sebe, a jedino sebe stvarno imamo i jedino sebi možemo vjerovati

Ili, kao što je lijepo rekao Krist u Bulgakovom romanu "Majstor i Margarita"-kukavičluk je najgori od svih poroka...a svi stalno odustajemo, pristajemo na polovična rješenja, "privremena" i poslije se kajemo, svi su nam drugi krivi...a sami smo krivi. Osobito su mi interesantna razmišljanja sada već brojne svite muških blogera, razočaranih u ljubav, ala brak.blog.hr, a ima takvih jos, koji se s jedne strane žale na žene, očito je da bi htjeli pored sebe neku finu malu stepfordsku suprugu a istovremeno pljucaju po svima nama koje nismo takve. Za ne povjerovati, sada su im žene krive jer im ne priznaju njihovo "prirodno pravo" da ih kao muškarci procjenjuju, ocjenjuju i podcijenjuju. U tome im se naravno pridružuje i određeni broj žena koje su presretne što su supruge i majke a istovremeno ne mogu a da ne dobace ponešto zlobno o nama koje to eto nismo.Naravno da ne zelim generalizirati, niti bilo koga oklevetati ali mislim da se u oba slučaja radi o odustajanju od snova, pristajanju na manje i kroničnom nezadovoljstvu. Jer sretni ljudi okupirani su svojom srecom i nije ih briga kakva je trava s druge strane ograde. A po meni je glavni problem današnje krize u obitelji i velikog broja razvoda upravo nedostatak poštovanja prema ženama i činjenica da jako veliki broj muškaraca još uvijek vjeruje da zaslužuju više i vrijede više nego žene. I na kraju su oboje nesretni. Jer ljubav je moguća samo onda kad su obje strane u potpunosti ravnopravne, svestrane i objektivne. Iskreno, koliko takvih parova poznajete? Ja nažalost premalo.

- 20:22 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.11.2005.

Legenda o tigru i djevojci

Stara koreanska legenda kaže da je korejski car imao prekrasnu kćer koja je bila vrlo svojeglava. Jednog se dana zagledala u jednog od carevih vojnika i između njih se razvila velika ljubav. Kad je zato dočuo car bio je jako bijesan, naredio je da vojnika zatoče u tamnicu a pritom je priredio sljedeću kaznu za svoju kćer. Naime vojnik je postavljen u labirint koji je imao dva kraja, na jednom se nalazila arena sa gladnim tigrom koji bi ga restrgao čim bi došao do njega a s druge princezina lijepa rođakinja koja bi dobila lijepi miraz i vojnika za muža ako izađe na njenom kraju labirinta. Problem je bio u tome što vojnik nikako nije mogao znati na koju će stranu izaći dok je princeza imala zadatak da gleda od gore, s litice poviše labirinta i odvede ga onamo kamo želi_ u strašnu smrt ili u naručje lijepe suparnice uz koju će imati praktički sve što poželi Legenda nema kraja, svatko može izabrati umjesto princeze ono što mu se čini bolji izbor: tigar ili djevojka?
Što se mene tiče, svakako tigar....a vi odlučite sami.

- 09:48 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 16.11.2005.

Nešto o uspomenama, dobrim ili lošim svejedno

Sjećanje nije zapečaćena konzerva koju po potrebi otvorimo i zateknemo uvijek isti sadržaj; ono preobražava prošlost, upisujući joj sadašnje znanje, iskustvo i osjećajnost. Zato priču o prošlosti (a svaki je trenutak već prošlost; prokletstvo vremena je upravo u tome što rijetko uspjevamo uhvatiti i proživjeti trenutak, njegovu punoću i neponovljivost, bez tereta prošlosti i neizvjesnosti budućnosti),uvijek treba gledati uvjetno kao mješavinu malo nehotičnih laži, malo stvarnog zaborava, malo dodvoravanja vlastitoj taštini i sasvim malo iskrenosti.....

- 20:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 11.11.2005.

Zaljubljenost i ljubav

Zaljubljenost je kad misliš da je on seksi poput Roberta Redforda, pametan kao Henry KIssinger,duhovit kao Woody Allen i građen kao David Beckham.
Ljubav je kad shvatiš da je seksi kao Woody Allen, pametan kao David Beckham, građen kao Henry Kissinger i da u njemu nema ama baš ničeg sličnog Robertu Redfordu-ali i dalje ti je stalo.

- 20:50 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Tako to ide...

Pitanje za potencijalne čitatelje; U kojem postotku vrijedi nacrtana formula od mraka do braka?

- 13:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.11.2005.

Kako je to nekad bilo.......

"Davne 1955. godine štampan je priručnik za žene nazvan "Kućna ekonomija". Slijedi
nekoliko savjeta za žene iz priručnika "Kućna ekonomija", starih samo 47 godina:

Pripremite večeru na vrijeme. Večeru planirajte ujutro, ili čak prethodnog dana,
kako bi vašeg supruga dočekao ukusan obrok kad se vrati s posla. Tako ćete mu dati
do znanja da ste mislili na njega dok je on radio, ali i da se brinete za njegove
potrebe. Većina muškaraca je gladna kad se vrate s posla, a pripremanjem njemu
omiljenog jela ispunit ćete mu potrebu za toplom dobrodošlicom. Pripremite se za
njega Odmorite se 15 minuta prije njegovog dolaska kući, tako ćete biti osvježeni
kada on dođe. Popravite šminku, stavite vrpcu u kosu i izgledajte svježe. Vas suprug
je proveo puno vremena s ljudima umornima od posla. Budite zanimljiva i vesela za
njega. Njegov dan je bio dosadan i treba mu malo zabave, a dio vaših dužnosti je da
se pobrinete za to. Smanjite razinu buke .Kad se vaš suprug vrati s posla,
isključite sve kućanske aparate i potaknite djecu da se i ona utišaju. Budite sretni
sto ga vidite. Toplo mu se nasmijte i pokažite iskrenu želju da mu udovoljite.
Poslušajte ga iako mu možda morate reći puno toga, nemojte to učiniti neposredno
nakon njegovog dolaska kući. Neka on prvo govori, on sigurno ima važnije stvari na
umu od vas. Ne ometajte ga. Ne žalite se ako vas muž dođe kući kasno navečer ili ako
želi otići van na večeru bez vas. Umjesto prigovaranja, pokušajte razumjeti pod
kolikim je on pritiskom zbog posla. Kad je kod kuće, sigurno se želi odmoriti i
opustiti. I na kraju,ne postavljajte mu nepotrebna pitanja i ne sumnjajte u njegovu
sposobnost prosuđivanje ili integritet. Ne zaboravite da je on gospodar u kući i kao
takav će uvijek provoditi svoju volju, pošteno i pravedno.

I zapamtite, dobra žena zna gdje joj je mjesto."

- 14:54 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 09.11.2005.

Mala poučna pričica

JEDNA MALA PRICA .............................


Djevojka je cekala avion u cekaonici jednog velikog aerodroma. Posto je
trebala dugo da ceka, odlucila je da kupi knjigu da bi joj vrijeme brze
proslo. Kupila je knjigu i paketic keksa. Sjela je u cekaonicu VIP da je
niko nebi uznemiravao.
Pored nje je bila stolica sa keksom, a sa druge jedan gospodin koji je citao
novine. Kad je ona pocela da uzima keks i gospodin je uzeo jedan. Ona se
sokirala, ali nista ne rece i nastavi da cita knjigu. U sebi je pomislila
udarila...> Svaki put kad je ona uzimala jedan keks, covjek pored nje, ne
obaziruci se ni na sta, je uzimao isto tako jedan. Nastavili su tako dok
nije ostao samo jedan u paketu i djevojka pomisli sad uraditi!!!>.

Covjek uze posljednji i podijeli ga na dvoje!

poce da uspuhuje sokirana, uze svoje stvari, knjigu,
torbu i ode prema izlazu iz cekaonice. Kada se osjecala malo bolje, nakon
sto ju je prosla huja, sjela je na mjesto gdje nije bilo nikoga da bi
izbjegla neke druge neprijatne dogadjaje. Zatvori knjigu i otvori torbu da
je ubaci ........................ u tom trenutku ugleda paketic keksa jos
uvijek netaknut. Postidje se kao kradljivac i tek tada shvati da je keks,
isti kao njen, bio od gospodina koji je sjedio pored nje, ali koji je, bez
sokiranja, nervoze ili prepotencije, podijelio i svoj posljednji komad sa
njom, totalno suprotno od nje, koja se cak osjecala povrijedjena u sopstveni
ponos i osjecanja.


ZAKLJUCAK: Koliko puta u nasem zivotu cemo ili smo pojeli tudji keks, a da
to nikad necemo ili nismo ni saznali? Prije nego sto se dodje do brzopletog
zakljucka i prije nego sto se pocne misliti lose, GLEDAJ sa paznjom detalje,
vrlo cesto situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!


U zivotu postoji 5 stvari koje ne mogu da se vrate:
- Kamen kad je bacen;
- Rijec nakon sto je recena;
- Mogucnost nakon sto je izgubljena;
- Vrijeme kad je proslo;
- Ljubav za koju se NE BORI.

- 10:10 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 08.11.2005.

A sigurno je kriv

Ne znam da li je lavica žena ili punica ali u konačnici je svejedno

- 17:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sakramenti-sličnosti i razlike

Znate li koja je osnovna razlika vjenčanja i ispovijedi?
Kod ispovjedi se prvo pokaješ a onda ideš svećeniku, a kod braka prvo ideš svećeniku a poslije se kaješ.....

- 17:25 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.11.2005.

Par pametnih......

Štogod se drugo moglo reći o seksu, nikako ga se ne može nazvati dostojanstvenom izvedbom
Helen Lawrenson

Seks više nije isti otkad žene uživaju u njemu
Lewis Grizzard

Seks je jedina igra koja postaje manje zanimljiva kada se igra za novac
grafit

Žena koja je dovoljno pametna da nekog muškarca pita za savjet nije dovoljno glupa da se tog istog savjeta pridržava
grafit

- 20:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Komparativna prednost viceva o plavušama

Osnovna prednost žena je u tome što se mogu pretvarati da su gluplje nego što u stvari jesu i to nikome nije nimalo čudno
Erica Jong

- 01:05 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< listopad, 2007  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (1)
Veljača 2007 (1)
Prosinac 2006 (1)
Studeni 2006 (1)
Listopad 2006 (2)
Rujan 2006 (3)
Kolovoz 2006 (1)
Srpanj 2006 (1)
Lipanj 2006 (4)
Svibanj 2006 (5)
Ožujak 2006 (2)
Siječanj 2006 (1)
Prosinac 2005 (3)
Studeni 2005 (11)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Muškarac nikada nije tako slab kao kad mu lijepa žena šapuće kako je snažan.....

Linkovi

venera voli:

  • -stare jedrenjake
    -oronule dvorce
    -duhovite i šarmantne frajere široke duše i snažnih ramena
    -zimu na otocima
    -stare dalmatinske klapske pisme
    -konje i pase
    -balaševićeve pjesme
    -egipatske misterije
    -grčke mitove

Venera ne voli:

  • -mišanje u tuđa posla
    -line a zavidne
    -profesionalne mame opsjednute svima koje to nisu
    -peglanje
    -bakalar
    -nadobudne dušobrižnike
    -to šta se otoci rasprodaju
Free Hit Counters
Free Hit Counters